Obrazloženje za odabir cilja politike: Hrvatska je suočena s brojnim izazovima u pogledu zapošljavanja, socijalnih pitanja i vještina, od kojih su neki još uvijek pod utjecajem posljedica COVID-19 pandemije. Sva ulaganja slijedit će načela sprečavanja segregacije i diskriminacije, s naglaskom na poticanje pristupa redovnim uključivim uslugama u obrazovanju, stanovanju, zapošljavanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi. Stopa zaposlenosti je narasla s 57,2 u 2013. na 68,2% 2021. dok je HR cilj EU stupa za socijalna prava do 2030. 75%. Ženama, mladima i osobama s invaliditetom je posebno otežan pristup tržištu rada. Za mjere aktivne politike zapošljavanja (MAPZ) u 2018. izdvojeno je 0,72% BDP, manje od većine drugih država članica. Za poboljšanje ishoda na tržištu rada potrebno je ojačati mjere usavršavanja i prekvalifikacije. Stopa sudjelovanja djece u predškolskom odgoju i obrazovanju je jedna od najnižih 81,8% (EU 95,2). 69% romske djece u dobi 3-6 ne pohađa dječji vrtić i predškolu. Više od 60% učenika u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju ne stekne radno iskustvo tijekom školovanja te je potrebno osigurati potporu strukovnom obrazovanju po pitanju relevantnosti i kvalitete. Stopa rizika od siromaštva je 20,5% (EU 21,5), izraženija kod određenih skupna, a HR cilj EU stupa socijalnih prava je smanjenje stope rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti do 2030. za 298 000 osoba. U Hrvatskoj siromaštvo ima snažnu teritorijalnu dimenziju. Specifične potrebe područja ugroženih siromaštvom povezane su s njihovim geografskim obilježjima, društveno-ekonomskim čimbenicima i dugotrajnom degradacijom, koja im ne dopušta da iskoriste svoje potencijale. Proces deinstitucionalizacije u zadnjih 10 godina je intenziviran i bilježi napredak no još uvijek više od 20% djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, s problemima u ponašanju, teškoćama u razvoju te više od 80% osoba s mentalnim teškoćama ima institucijski oblik skrbi. Smještajni kapaciteti u domovima za starije i nemoćne pokrivaju samo 3,68% starijih od 65, dok pokrivenost uslugama pomoći u kući nije dostatna. Dugotrajna skrb je nedovoljno razvijena i značajno institucionalizirana (HR 2019. izdavanja 3,03%; EU 16,11%), 13% osoba ovisnih o skrbi prima institucijsku skrb, 14% službenu pomoć u kući. Nedostatak i regionalne neujednačenost soc. usluga pogađa djecu, mlade, obitelji u riziku od siromaštva i soc. isključenosti, osobe s invaliditetom, starije osobe, beskućnike, žrtve obiteljskog nasilja, trgovanja ljudima, osobe s problemom ovisnosti.